OD „POVIJESNIH SASTANAKA“ DO ZAMJENIKA POMOĆNIKA TAJNIKA

Ako je suditi po objavama HDZ-a BiH, Darijana Filipović se iz Washingtona vratila gotovo kao da je upravo završila sastanak s pola američke administracije.

„Bijela kuća“, „State Department“, „američka administracija“, „važni razgovori“, „strateško partnerstvo“…

Čovjek bi, ne daj Bože, mogao pomisliti da je barem J.D. Vance odvojio sat vremena za razgovor o BiH.

A onda malo pogledate s kim se zapravo razgovaralo i na kojoj funkciji.

I tu priča postane zanimljivija.

Jer samo nekoliko mjeseci ranije u Washingtonu je bio Milorad Dodik – čovjek kojeg se već dva desetljeća u sarajevskom političkom i medijskom mainstreamu predstavlja kao najveći problem Bosne i Hercegovine, personifikaciju destabilizacije, secesionizma i svega što s BiH navodno ne valja.

I što se dogodilo kada je taj „najveći problem BiH“ došao u Washington?

Dodik je fotografiran s Peteom Hegsethom, američkim ministrom obrane, te s Mikeom Johnsonom, predsjednikom Zastupničkog doma Kongresa. Delegacija je razgovarala i s nizom kongresnika, a Željka Cvijanović sastala se s Christopherom Landauom, zamjenikom američkog državnog tajnika – drugim čovjekom State Departmenta. (European Western Balkans⁠)

Dakle, da pojednostavimo:

Dodik – ministar obrane SAD-a. Dodik – predsjednik američkog Kongresa. Cvijanović – drugi čovjek State Departmenta.

A onda dolazi HDZ BiH.

I kreće washingtonski trijumfalizam.

Filipović se sastaje s ljudima iz američke administracije, među kojima su i Deputy Assistant Secretaryji. To jesu ozbiljne funkcije i nije sporno da takve razgovore treba imati.

Ali postoji jedan mali problem s propagandnim pakiranjem.

Deputy Assistant Secretary nije Deputy Secretary.

Kao što sastanak u State Departmentu nije automatski sastanak s državnim tajnikom.

A posebno nije sastanak s predsjednikom SAD-a.

Drugim riječima, nije isto razgovarati s drugim čovjekom State Departmenta i razgovarati s dužnosnikom tri razine ispod njega.

Nije isto fotografirati se s američkim ministrom obrane i održati radni sastanak s pomoćnikom u jednom od ministarstava.

I nije isto imati sastanak s predsjednikom Zastupničkog doma Kongresa i imati sastanak s nekim iz stručne administrativne strukture.

Ali zato je PR važan.

Jer kada se u priopćenju dovoljno puta napiše „Bijela kuća“, „State Department“ i „američka administracija“, prosječni čitatelj više i ne mora znati tko je zapravo sjedio preko puta.

Možemo čak napraviti jednostavnu usporedbu:

Dodik/Cvijanović u Washingtonu:

Secretary of Defense Speaker of the House Deputy Secretary of State Senior White House/NSC dužnosnici članovi Kongresa

HDZ BiH u Washingtonu:

Deputy Assistant Secretaryji stručni i administrativni dužnosnici kontakti u State Departmentu kontakti u Uredu potpredsjednika i Bijeloj kući

I onda dolazimo do pomalo komične situacije.

Dodik je godinama „najveći problem BiH“.

Ali kada je čovjek kojem su SAD godinama uvodile sankcije stigao u Washington, vrata su mu otvorili ljudi na razinama na kojima se donose američke vanjskopolitičke i sigurnosne odluke.

Nakon ukidanja sankcija sastao se s Hegsethom i Johnsonom, dok je Cvijanović došla do drugog čovjeka State Departmenta. (aa.com.tr⁠)

A kada HDZ BiH ode u Washington, sastanci se u domaćem PR-u predstavljaju gotovo kao da je američka administracija upravo otkrila politički talent Darijane Filipović.

Možda bi ipak trebalo malo spustiti loptu.

Nije svaki ulazak u State Department diplomatski Mount Everest.

A nije ni svaka fotografija iz Washingtona dokaz da je Washington promijenio svoju politiku prema BiH.

Naravno, treba razgovarati s Amerikancima. Treba lobirati. Treba graditi odnose. Treba biti prisutan.

Ali onda barem nemojmo od Deputy Assistant Secretaryja praviti američkog državnog tajnika, a od sastanka u zgradi Bijele kuće sastanak s predsjednikom Trumpom.

Jer ako ćemo mjeriti washingtonsku težinu po stvarnim funkcijama sugovornika, onda se postavlja jedno sasvim neugodno pitanje:

Kako je moguće da je „najveći problem Bosne i Hercegovine“ u Washingtonu imao veći pristup vrhu američke politike nego oni koji već godinama tvrde da upravo oni predstavljaju politički faktor koji treba spasiti BiH?

Možda problem ipak nije uvijek u Washingtonu.