Odgovor sokolovom Kriznom štabu. Izborna kampanja se bliži kraju.

Od travnja, kada sam najavio kandidaturu, postavio sam čitav niz pitanja Draganu Čoviću i njegovim suradnicima. U političkoj borbi legitimno je vlastima postavljati pitanja i tražiti odgovore. Nisam dobio nijedan odgovor. Umjesto toga, Čović je zapjenjen nesuvislo nabrajao „ratne zločince, profitere, udbaše i kosovare“ koji njega napadaju, a koje je on, kako kaže „davno ispratio iz HDZ-a“. Podsjetit ću one starije koji su možda zaboravili, a informirati mlađe, da se tu radi o starim, davno opovrgnutim, ali sada opet podgrijanim lažima i klevetama. Nema nikakvih „udbaša“ ni „kosovara“ koji ruše Čovića, oni su u njegovu štabu. Ne ruše ga ni ratni profiteri, jer to je on i oni oko njega. Što se „ratnih zločinaca“ tiče, ni njih nigdje nema, osim jednoga koji se pokušava vratiti u društveni i politički život tako što šapuće Čoviću davno ispričane lažne priče.

Čovićev „Krizni štab“ ovih je dana izradio nekoliko materijala kojima pokušava dovesti u pitanje moju vjerodostojnost, oblatiti moju obitelj i skrenuti pozornost s ranije postavljenih pitanja. Uglavnom se radi o nevješto sklepanim uradcima na TikToku. Spoj prirodne gluposti i umjetne inteligencije. Štab se poziva na dokument iz svibnja 1998. koji je tada podvaljen generalu Ljubi Ćesiću Rojsu, a on ga je misleći da je vjerodostojan, predao predsjedniku Tuđmanu. Glavna meta bio je Ivo Lučić. U tom pamfletu nadrobljeno je štošta, a predsjednik Tuđman je dobio detaljan i dokumentiran odgovor. Čovićev Krizni štab sada reciklira stare i davno demantirane klevete.

Ukratko, Ivo je kao utemeljitelj HDZ-a i zastupnik u Skupštini BiH na prijedlog HDZ BiH u svibnju 1991. imenovan načelnikom Centra službi bezbjednosti u Mostaru. Prema stranačkom dogovoru (HDZ, SDA i SDS) ministar je bio Alija Delimustafić, zamjenik ministra bio je Vitomir Žepinić, a podsekretar je bio Branko Kvesić. Sve odluke o „ostanku“ ili smjeni starih i dovođenju novih kadrova donosilo je ministarstvo, a ne Ivo Lučić. Nije on nikoga ni ostavio ni otpustio, niti je imao ovlasti za to. A podvale o Ivi i Udbi su smiješne i vrijedne prijezira.

Konačno, nakon svih pokušaja diskreditiranja, predsjednik Tuđman je u srpnju 1999. godine, imenovao Ivu Lučića pomoćnikom ravnatelja HIS-a za operacije. To je tada bila jedna od najvećih, najpovjerljivijih i najvažnijih dužnosti u hrvatskoj obavještajnoj zajednici. Time je predsjednik pokazao što misli o Ivi Lučiću, a što o optužbama iz pamfleta i onima koji su ih širili.

Vratimo se na pitanja iz Stožera koja su upućena meni. Nije me iz Vojne policije nitko smijenio, pa ni Valentin Ćorić. Svoj sam ratni put više puta objasnio i objavio tako da je suvišno ponavljati. Rekao bih tek nešto o vašoj evidenciji i broju dana u postrojbama HVO-a. Tamo je meni upisano 510 dana, a Draganu Čoviću 636 dana. To govori sve o toj evidenciji, a posebno ako vidimo da je on uvršten i u popis „organizatora otpora“. U kojoj je to on postrojbi bio i kome se on opirao? Očekujem odgovor.

Što se tiče moga brata Milana on je sudjelovao u izvlačenju oružja iz Malih Bara kod Ploča. Bio je član zapovjedništva na Dobrom Selu. Bio je na terenima na Uskopaljskoj bojišnici, na Drenovcu, a na Dubravskoj visoravni je i lakše ranjen. Bio je i na Dubrovačkom ratištu pa je registriran i kao pripadnik Hrvatske vojske. Moj otac također je bio aktivno angažiran u obrani, a moj pokojni brat Krešo čak i po toj vašoj evidenciji ima 1170 dana u HVO-u.

Sve u svemu, Krizni štab i zetovi – u ništa!